To je veoma stara priča.Čak i kada je robovlasništvo bilo legalno u Sjedinjenim Državama prije Američkog građanskog rata (1861-65), zemlja je insistirala da se predstavi kao demokratski model svijetu.Čak ni najkrvaviji građanski rat koji je do te tačke vodila nijedna evropska ili sjevernoamerička država nije promijenio njeno samopoštovanje u tom pogledu.
I skoro dvije trećine 20. stoljeća, najponižavajuća i najopaka segregacija - često nametnuta linčom, mučenjem i ubistvom - praktikovana je širom južnih američkih država, čak i dok su se legije američkih trupa očito borile za odbranu demokratije u beskrajnim ratovima, obično u ime nemilosrdnih tiranina, širom svijeta.
Ideja da SAD predstavlja jedini model demokratije i legitimne vlasti širom svijeta je sama po sebi apsurdna.Jer ako “sloboda” o kojoj američki političari i stručnjaci vole da beskrajno govore elokventno znači bilo šta, to bi trebala biti sloboda da se barem tolerišu različitosti.
Ali neokonzervativni moralizam koji su nametale uzastopne američke administracije u proteklih 40 i više godina je veoma različit.“Sloboda” je prema njima službeno slobodna samo ako je u skladu sa američkim nacionalnim interesima, politikom i predrasudama.
Ovaj očigledan apsurd i vježba slijepe arogancije korišteni su da se opravda kontinuirano američko mikro-upravljanje i de facto okupacija zemalja od Afganistana do Iraka i kontinuirano vojno prisustvo SAD-a u Siriji, bez obzira na izražene zahtjeve vlade Damaska i međunarodnih zakon.
Sadam Husein je bio savršeno prihvatljiv za administraciju Džimija Kartera i Ronalda Regana 1970-ih i 1980-ih kada je naredio napad na Iran i sve dok se borio protiv Iranaca u najkrvavijem ratu u istoriji Bliskog istoka.
Postao je “otelotvorenje zla” i tiranije u očima SAD tek kada je napao Kuvajt prkoseći američkim željama.
Čak iu Vašingtonu bi trebalo biti samo po sebi razumljivo da ne može postojati samo jedan model demokratije.
Pokojni britanski politički filozof Isaiah Berlin, koga sam imao privilegiju poznavati i učiti pod njim, uvijek je upozoravao da bi svaki pokušaj nametanja jednog i jedinog modela vlasti svijetu, kakav god on bio, neizbježno doveo do sukoba i, ako bi bio uspješan, mogao bi održavati samo provođenjem daleko veće tiranije.
Istinski trajni mir i napredak dolaze samo kada tehnološki najnaprednija i vojno najmoćnija društva priznaju da različiti oblici vlasti postoje širom svijeta i da nemaju božansko pravo da idu okolo pokušavajući da ih sruše.
To je tajna uspjeha kineske trgovinske, razvojne i diplomatske politike, jer ona teži obostrano korisnim odnosima sa drugim zemljama bez obzira na politički sistem i ideologiju koju slijede.
Kineski model vlade, koji je toliko klevetan u SAD-u i od strane njenih saveznika širom sveta, pomogao je zemlji da izvuče više ljudi iz siromaštva u poslednjih 40 godina nego bilo koja druga zemlja.
Kineska vlada osnažuje svoj narod rastućim prosperitetom, ekonomskom sigurnošću i individualnim dostojanstvom kakvo nikada prije nisu poznavali.
Zbog toga je Kina postala cijenjeni i sve više oponašan model za sve veći broj društava.Što zauzvrat objašnjava frustraciju, bijes i zavist SAD prema Kini.
Koliko se može reći da je američki sistem vlasti demokratski kada je posljednjih pola vijeka predvodio pad životnog standarda svog naroda?
Američki industrijski uvoz iz Kine također je omogućio SAD-u da spriječi inflaciju i zadrži cijene industrijskih proizvoda za svoje ljude.
Također, obrasci zaraze i smrti u pandemiji COVID-19 pokazuju da su mnoge manjinske etničke grupe širom SAD-a, uključujući Afroamerikance, Azijate i Hispanoamerikance - i Indijance koji ostaju "zatvoreni" u svojim osiromašenim "rezervacijama" - još uvijek diskriminirani protiv u toliko aspekata.
Dok se ove velike nepravde ne isprave ili barem uveliko ne poprave, ne priliči američkim liderima da nastave drugima da drže predavanja o demokratiji.
Vrijeme objave: 18.10.2021