To je vrlo stara priča. Čak i kada je robovlasništvo bilo legalno u Sjedinjenim Državama prije Američkog građanskog rata (1861-65), zemlja je insistirala na tome da se svijetu predstavi kao demokratski model. Čak ni najkrvaviji građanski rat koji je do tada vodila bilo koja evropska ili sjevernoamerička zemlja nije promijenio njeno samopoštovanje u tom pogledu.
I gotovo dvije trećine 20. stoljeća, najponižavajuća i najokrutnija segregacija - često provodila linčom, mučenjem i ubistvima - prakticirala se širom južnih država SAD-a, čak i dok su se legije američkih trupa očigledno borile da brane demokratiju u beskrajnim ratovima, obično u ime nemilosrdnih tirana, širom svijeta.
Ideja da SAD predstavljaju jedini model demokratije i legitimne vlade širom svijeta je inherentno apsurdna. Jer ako "sloboda" o kojoj američki političari i stručnjaci vole beskrajno elokventno pričati išta znači, to bi trebala biti sloboda da se barem toleriše različitost.
Ali neokonzervativni moralizam koji su nametale uzastopne američke administracije tokom proteklih 40 i više godina je sasvim drugačiji. „Sloboda“ je, prema njima, zvanično slobodna samo ako je u skladu s nacionalnim interesima, politikama i predrasudama SAD-a.
Ova očigledna apsurdnost i slijepa arogancija korišteni su za opravdanje kontinuiranog američkog mikromenadžmenta i de facto okupacije zemalja od Afganistana do Iraka, te kontinuiranog američkog vojnog prisustva u Siriji, što je u potpunom prkosu izričitim zahtjevima vlade Damaska i međunarodnog prava.
Sadam Husein je bio savršeno prihvatljiv za administracije Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana 1970-ih i 1980-ih kada je naredio napad na Iran i sve dok se borio protiv Iranaca u najkrvavijem ratu u historiji Bliskog istoka.
Postao je "oličenje zla" i tiranije u očima SAD-a tek kada je izvršio invaziju na Kuvajt prkoseći američkim željama.
Čak i u Washingtonu bi trebalo biti očigledno da ne može postojati samo jedan model demokratije.
Pokojni britanski politički filozof Isaiah Berlin, kojeg sam imao čast poznavati i od kojeg sam učio, uvijek je upozoravao da će svaki pokušaj nametanja jednog i samo jednog modela vladavine svijetu, kakav god on bio, neminovno dovesti do sukoba i, ako bude uspješan, moći će se održati samo primjenom daleko veće tiranije.
Pravi trajni mir i napredak dolaze tek kada tehnološki najnaprednija i vojno najmoćnija društva priznaju da širom svijeta postoje različiti oblici vlasti i da nemaju božansko pravo da ih pokušavaju srušiti.
To je tajna uspjeha kineske trgovinske, razvojne i diplomatske politike, jer teži obostrano korisnim odnosima s drugim zemljama bez obzira na politički sistem i ideologiju koju slijede.
Kineski model upravljanja, toliko ocrnjivan u SAD-u i od strane njihovih saveznika širom svijeta, pomogao je toj zemlji da izvuče više ljudi iz siromaštva u posljednjih 40 godina nego bilo koja druga zemlja.
Kineska vlada osnažuje svoj narod rastućim prosperitetom, ekonomskom sigurnošću i individualnim dostojanstvom kakve nikada prije nisu poznavali.
Zbog toga je kineski model postao uzor kojem se sve više društava divi i sve više ga oponaša. Što zauzvrat objašnjava frustraciju, bijes i zavist SAD-a prema Kini.
Koliko se američki sistem vlasti može smatrati demokratskim kada je u proteklih pola vijeka nadgledao pad životnog standarda vlastitog naroda?
Američki industrijski uvoz iz Kine također je omogućio SAD-u da spriječi inflaciju i drži niske cijene proizvedene robe za svoje građane.
Također, obrasci zaraze i smrti tokom pandemije COVID-19 pokazuju da su mnoge manjinske etničke grupe širom SAD-a, uključujući Afroamerikance, Azijate i Hispanoamerikance - i američke Indijance koji ostaju "zatvoreni" u svojim siromašnim "rezervatima" - i dalje diskriminirane u mnogim aspektima.
Dok se ove velike nepravde ne isprave ili barem znatno ublaže, američkim liderima nije prikladno da nastave držati predavanja drugima o demokratiji.
Vrijeme objave: 18. oktobar 2021.
